Tri stoljeća župne crkve, stoljeća vjere, tradicije i zajedništva

          Ovogodišnji kirvaj u Karaševu imao je i posebnu povijesnu vrijednost. Dan nakon same svetkovine, 16. kolovoza 2026. godine, svečano je obilježena 300. obljetnica izgradnje mjesne crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije, a u poslijepodnevnim satima blagoslovljeni su nedavno završeni sveobuhvatni radovi na svetištu i hodočasničkom prostoru kod Marije Lurdske u karaševskoj Kurjačici.

          Središnji dio obilježavanja bilo je svečano misno slavlje koje je predvodio mons. dr. Đuro Hranić, đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit te potpredsjednik Hrvatske biskupske konferencije, u zajedništvu s mons. Iosifom Csabom Pálom, dijecezanskim biskupom Temišvarske biskupije, vlč. Nikolom Laušem, ravnateljem Temišvarske biskupske kancelarije, domaćim župnikom Petrom Rebedžilom te drugim svećenicima.

          Svečanosti su, uz brojne vjernike, nazočili i Marija Kapitanović, veleposlanica Republike Hrvatske u Bukureštu, Slobodan Gera, zastupnik hrvatske nacionalne manjine u Parlamentu Rumunjske i predsjednik Zajedništva Hrvata u Rumunjskoj, predstavnici Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, kao i predstavnici karaševske zajednice i mjesnih vlasti.

          Posebnu ljepotu misnom slavlju dali su brojni vjernici odjeveni u staru karaševsku narodnu nošnju. Njihova prisutnost bila je dojmljiv i snažan simbol povezanosti vjere, tradicije, zajedništva i hrvatskog identiteta koji se u Karaševu čuva i prenosi iz naraštaja u naraštaj već stoljećima.

          U svojoj je homiliji nadbiskup Hranić tumačio naviještena liturgijska čitanja 20. nedjelje kroz godinu, posebno istaknuvši vjeru žene Kanaanke, njezinu hrabrost, ustrajnost i odvažnost. Istaknuo je kako Isus hvali njezinu vjeru te istodobno svojim učenicima i svima okupljenima pokazuje snagu poniznosti i pouzdanja u Boga. Upravo kroz primjer žene poganke Isus pokazuje kako čovjek treba ustrajno moliti kada nešto traži od Boga te kako vjera može biti put unutarnjeg ozdravljenja i preobrazbe čovjeka.

          Nadbiskup se zatim posebno obratio vjernicima i svećenicima Karaševa, koji već stoljećima nastanjuju ovaj prostor, istaknuvši važnost Crkve i župne crkve kao mjesta okupljanja, molitve i zajedništva kroz proteklih 300 godina. Naglasio je njihovu nezamjenjivu ulogu u očuvanju vjerskog i katoličkog, hrvatskog nacionalnog, jezičnog i kulturnog identiteta karaševskih Hrvata. Posebno je govorio i o obitelji kao temeljnoj stanici života Crkve i zajednice, naglasivši da se vjera, vrijednosti i identitet najprije prenose unutar obiteljskog doma.

          Istoga dana predstavnici Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske posjetili su, u pratnji parlamentarnog zastupnika Slobodana Gere, Dvojezičnu hrvatsko-rumunjsku gimnaziju u Karaševu, gdje su u tijeku radovi na modernizaciji unutrašnjosti zgrade. Tom je prigodom vrijedno podsjetiti da radove na modernizaciji gimnazije u Karaševu financira Vlada Republike Hrvatske putem Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, čime se još jednom potvrđuje snažna potpora matične domovine očuvanju obrazovanja, jezika i identiteta karaševskih Hrvata.

          Od 17:30 sati vjernici iz Karaševa krenuli su u svečanoj procesiji prema svetištu Svete Marije Lurdske, gdje je upriličen svečani blagoslov obnovljenog svetišta i hodočasničkog prostora. Tijekom pobožnosti molila se sveta krunica, a na kraju je đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić čestitao karaševskom župniku Petru Rebedžilu na uloženom trudu, predanosti i svemu što je učinjeno u obnovi svetišta i uređenju prostora koji će i ubuduće biti mjesto molitve, hodočašća i okupljanja vjernika.

          Ovogodišnji karaševski kirvaj ostat će zapamćen kao posebno svečan i povijesno važan događaj. Proslava svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije i obilježavanje 300. obljetnice izgradnje mjesne crkve još su jednom pokazali koliko su duboko u život karaševskih Hrvata utkane vjera, obitelj, tradicija i zajedništvo. Upravo su te vrijednosti kroz stoljeća bile temelj opstanka zajednice i njezina identiteta. One su nam ostavljene u nasljeđe kao dragocjena baština, ali i kao odgovornost da ih čuvamo, živimo i s ponosom prenosimo budućim naraštajima.