Hrvati u Rumunjskoj već stoljećima su prisutni na prekrasnim prostorima sadašnjeg rumunjskog Banata, kamo su doselili u različitim povijesnim razdobljima i iz raznolikih dijelova hrvatskog etničkog područja. Ova živahna zajednica odlikuje se bogatstvom kulturne baštine, čvrstom sviješću o vlastitom identitetu i snažnim osjećajem pripadnosti hrvatskome narodu. 

          S obzirom na podrijetlo, povijesne okolnosti doseljavanja te jezične i kulturne osobitosti, hrvatsku manjinu u Rumunjskoj moguće je podijeliti u tri glavne skupine. Svaka od njih njeguje vlastite tradicije, govorne specifičnosti i način života koji svjedoče o raznolikosti i otpornosti hrvatske kulturne baštine izvan matične domovine.

           Bez obzira na međusobne razlike, sve ove skupine povezuje snažna duhovna veza s hrvatskim identitetom, očuvanje narodnih običaja, vjere i jezika, kao i težnja za prenošenjem tih vrijednosti na mlađe naraštaje. Kroz stoljeća su uspješno usklađivale svoje izvorne kulturne vrijednosti s novom sredinom u kojoj su se našle, čineći time most između dviju kultura – hrvatske i rumunjske.   

Prva i najmnogobrojnija skupina hrvata u Rumunjskoj živi na jugo-zapadnoj strani države, nedaleko od Ričice, glavnog grada Karaš-severinske županije i broji nešto manje od 5.000 stanovnika koji se nazivaju skupnim imenom Karaševci, odnosno karaševski Hrvati. Ova kompaktna naseobina Hrvata s rumunjskog prostora grupirana je u dvije općine jedne blizu druge, a sva su mjesta mnogo nalik jedno drugome: u karaševskoj općini, sa selima Karaševo, Nermiđ i Jabalče te u lupačkoj općini, sa selima Lupak, Ravnik, Vodnik i Klokotič. 

Jedan od faktora koji je pridonio višestoljetnom očuvanju karaševskog življa na rumunjskom prostoru je upravo geografska kompaktnost karaševskih mjesta. Polaganje sela jednih naspram drugih sačinjava kompaktnu ariju, između njih ne egzistiravši rumunjska naselja, a udaljenost do najbližih rumunjskih mjesta prilično je velika. Budući da su kompaktni u svim selima, utjecaj rumunjskog jezika i susjednih banatskih govora vršio se tek slučajno i nije mogao bitno oslabiti karaševski govor. Više od toga, umjesto da budu asimilirani, Karaševci su tijekom stoljeća asimilirali i katolicizirali Rumunje koji su slučajno došli u njihovu sredinu. Sve u svemu, u svim karaševskim mjestima se govori isključivo na hrvatskom jeziku, odnosno karaševskim idiomom, a do polaska u školu skoro nijedno dijete ne zna rumunjski jer se unutar svake obitelji govori samo na našem materinskom jeziku.

Karaševo je glavno i ujedno najstarije mjesto Hrvata u Rumunjskoj, u nekim zapisima se ovo naselje spominje već pri kraju 13. stoljeća. Već početkom 16. stoljeća (a možda i u drugoj polovici 15. stoljeća) spominje se katolička ustanova i katolički red u Karaševu, na što također upućuju neki povijesni izvori.

U dalekoj prošlosti je gotovo svaki karaševski Hrvat imao kuću u selu i salaš u planinama, gdje je držao stado, jer su se ljudi pokušavali prilagoditi neplodnom tlu na kojemu su bili smješteni. Glavno zanimanje bilo je stočarstvo (svinjogojstvo, ovčarstvo), pčelarstvo i donekle voćarstvo, a manje su se bavili poljoprivredom zbog relativno neplodne zemlje. Prakticirali su u prošlosti i druge djelatnosti. Primjerice, po izradi šindre i dasaka za bačve su bili poznati u drugim dijelovima Banata.. Živjeli su dosta siromašno, najviše vremena su u davnim vremenima provodili kod salaša, rijetko su dolazili u selo, samo za Božić i Uskrs su bili svi na okupu u svome mjestu. U drugoj polovici prošloga stoljeća, Karaševci su radili su industrijskim pogonima u gradu Ričici, a u novije vrijeme znatan broj stanovnika karaševskih sela odlazi na rad u inozemstvo, prvenstveno u Austriju.

Tvrđava Karaševa     

     Iznad kanjona rijeke Karaš, gdje se nalaze neki od najljepših krških krajolika u Rumunjskoj, leži mjesto prožeto poviješću, oko kojeg se isprepliću brojne legende. Riječ je o tvrđavi Karaševa, izgrađenoj na brdu Grad, na južno-istočnoj strani Karaševa. Tvrđava je jedna od najvažnijih turističkih atrakcija u Banatu, a to je zato što se s njezine lokacije mogu promatrati ljepote kanjona Karaša i prirode koja je okružuje. 

     Zbog svog strateškog položaja i tvrđave, Karaševo je u prošlosti bilo važno administrativno, vjersko i političko središte. U popisu stanovništva iz 1690.-1700. navedeno je s preko 400 kuća, a na jednoj karti iz 15. stoljeća Karaševo je bilo identične veličine kao Temišvar i Lipova.

    Kaže se da je Tvrđava Karaševa izgrađena u doba Dačana, a kasnije su je koristili Rimljani. Prvi spomen tvrđave datira iz 1323. godine, kada je pripadala ugarskom kralju Karlu I. Robertu Anžuvinskom. Više od 200 godina kasnije, tvrđavu su osvojili Turci, ojačali njezine zidine i pretvorili je u moćnu utvrdu, okruženu provalijom s tri strane i s dva obrambena jarka iskopana ispred nje. Budući da o tvrđavi Karaševa ima vrlo malo informacija, postala je predmetom brojnih legendi i folklornih priča. Tako mještani kažu da su zidovi tvrđave građeni od morta pomiješanog s vinom i mlijekom, te su na taj način postali "jači od cementa". Zatim, mještane je zaintrigirao i kružni oblik koji je ostao od otvora bunara, ali njegovo bušenje zahtijevalo bi ogroman napor jer se tvrđava nalazi na brdu, 200 metara iznad rijeke koja teče dolinom. Odavde su nastale mnoge legende o opskrbi tvrđave vodom. Trenutno su od stare tvrđave Karaševa ostali samo fragmenti debelog ogradnog zida. 

Ukratko o Zajedništvu Hrvata u Rumunjskoj

     Zajedništvo Hrvata u Rumunjskoj je službena organizacija Hrvata iz Rumunjske čije je djelovanje usredotočeno ponajprije na očuvanje etničkog identiteta hrvatske manjine s ovih prostora u svim svojim manifestirajućim oblicima. Organizacija je osnovana 1991. godine s ciljem da se hrvatska zajednica iz Rumunjske ujedini i na taj način uspješnije sačuva i promovira svoje tradicije i običaje.

     Zajedništvo Hrvata u Rumunjskoj je od 1995. godine i puni član Hrvatskog svjetskog kongresa, najviše organizacije hrvatske dijaspore koja ima cilj povezati sve Hrvate diljem svijeta i djelovati za unapređenje zajedništva među Hrvatima. Hrvatski svjetski kongres je član Ujedinjenih naroda kao savjetodavni organ.

     Središte interesa Zajedništva Hrvata u Rumunjskoj nije nitko drugi nego manjina koju zastupa. Više od toga, Zajedništvo je jedina organizacija koja je bila utemeljena s namjerom da nas predstavi, čuva i promovira naše interese, odnosno našu kulturu, tradiciju, jezik i hrvatski identitet.

     U sklopu takvog interesa Zajedništva nastala je 1994. i „Hrvatska grančica“, dvojezična publikacija karaševskih i tamiških Hrvata, časopis posvećen, prije svega, našoj zajednici, časopis koji izlazi i u naše dane te sadržava u svojim stranicama povijest naših mjesta i naših ljudi, pisani trag naše svakodnevnice za buduće generacije.

     Kada je riječ o nastavi na hrvatskom jeziku želim istaknuti da je od školske 1995.-1996. godine, kao posljedica zalaganja Zajedništva Hrvata u Rumunjskoj, odobreno funkcioniranje jedne Dvojezične rumunjsko-hrvatske gimnazije u Karaševu, a dvadeset godina kasnije je u zgradi naše organizacije obilježena 20. obljetnica osnivanja naše gimnazije.

     Akcije koje Zajedništvo svake godine organizira su mnogobrojne, a s ovom prilikom spomenut ću samo nekoliko: svakotjedne učeničke radionice za djecu iz svih karaševskih mjesta, šahovske, teniske, atletske i nogometne turnire, kulinarski festival “Karaševski paprikaš”, Međunarodni multietnički folklorni festival “Pokraj rijeke Karaša”, kulturne i znanstvene seminare i simpozije, “Susrete sedamdesetogodišnjaka iz karaševske zajednice” te mnoge druge akcije priređene povodom značajnih događaja u našim hrvatskim mjestima.

     U Rumunjskom parlamentu, najvišoj demokratskoj i zakonodavnoj instituciji države, imamo kontinuirano predstavnika već od 2000. godine, najprije prof. Milju Radana, a od 2012. godine gosp. Slobodana Geru, aktualnog predsjednika organizacije.

     Uz podržavanje kulturnih, sportskih, društvenih ili vjerskih komponenti hrvatskog življa s ovih prostora, Zajedništvo Hrvata je već od samih početaka svog življenja ulagao velike fondove i za konstrukciju raznih znamenja potrebnih za odvijanje djelatnosti organizacije. Primjerice, u samom centru Karaševa, najvećeg mjesta Hrvata u Rumunjskoj, svojedobno je izgrađeno Središnje sjedište organizacije, a u obližnjem lijepo uređenom parku podignut je spomenik palim i nestalim herojima iz karaševske općine u Prvom i Drugom svjetskom ratu. U neposrednoj u blizini zgrade Zajedništva podignuta je i scena na otvorenom, gdje se organiziraju razni folklorni festivali i nastupa Karaševska zora, kulturno-umjetnički ansambl naše organizacije, kao i mnogobrojna kulturna društva iz Rumunjske, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Austrije i drugih država. Također, prije nekoliko godine je u Karaševu  dovršen Karaševski tradicionalni dom - Središnji etnografski muzej Hrvata u Rumunjskoj, gdje je sačuvano sve ono što je vrijedno i reprezentativno u višestoljetnoj povijesti hrvatske manjine na rumunjskom prostoru, a pri samom kraju se danas nalaze radovi na zgradi Kulturno-sportskog centra Zajedništva Hrvata.

Druga skupina Hrvata u Rumunjskoj nalazi se u multikulturalnom gradiću Rekašu, u tamiškoj županiji, na istočnoj strani Temišvara, i broji otprilike nešto više od 100 osoba koji žive zajedno s Mađarima, Nijemcima i Rumunjima. 

Hrvati iz Rekaša nazivaju se još i Šokcima i vjeruje se da su porijeklom Dalmatinci odakle su došli u Rekaš u 16. stoljeću, gdje su se naselili pretežno u sjeverni i zapadni dio naselja koji je po njima nazvan Šokački kraj/strana. Kroz cijelo 19. stoljeće pa do 1950ih godina imali su svoju šokačku školu i razvijen kulturno-prosvjetni rad. 

Rekaški Hrvati su stjecanjem okolnosti već od početka 19. stoljeća održavali veze sa sunarodnjacima, kako onima iz Keče, tako i s bačkim Hrvatima u Vojvodini. U naše vrijeme, nažalost, broj stanovnika hrvatskog porijekla je u stalnom opadanju i, osim nekoliko starijih osoba, u Rekašu više nitko ne koristi hrvatski jezik.

Treća skupina Hrvata u Rumunjskoj, otprilike 300 osobe, migrirala je u Keču, mjesto u Tamiškoj županiji, nedaleko od grada Jimbolije. Za njih se pouzdano zna da su došli iz Turopolja, negdje oko 1800. godine i da su govorili zagrebačkom kajkavštinom: zakaj, kaj si rekal, bum išla itd. 

Kečanska migracija nije bila spontana, naprotiv, bila je pomno planirana i organizirana. Migranti su prije odlaska u novi zavičaj čak poslali izaslanstvo da se uvjere idu li u “bolje sutra”. “I dopalo im se”. 
            U ranim osamdesetim godinama prošloga stoljeća zabilježeno je da Hrvati u Keči i “dendenes divanidu orvatski”, ipak tek starije generacije. No, promjena načina života, osobito sustav obrazovanja počeo je agresivnije potiskivati upotrebu materinskoga jezičnog idioma te je većinski jezik prodro i u neformalnu socijalnu interakciju, osobito među mladima. Stariji naraštaji opominjali su mlađe: “Kaj sad Orvati, a divanite po rumunski”. Isto kao i u Rekašu, ili čak još i gore, u Keči imamo danas oko 25 osoba hrvatskog porijekla, hrvatski jezik se u tom mjestu više ne koristi, a naša tamošnja zajednica neizbježno broji svoje zadnje dane.